ŽIVOT

“Da sam barem…“ – ovo nas polako, ali sigurno ubija

Ona ima svoju malu crnu knjižicu. Neda nikome zaviriti u nju. Pomalo iz straha, pomalo iz srama.

Ta je mala crna knjižica, skrovište svih njenih pogrešaka, svih krivo donesenih odluka, pogrešnih skretanja, promašenih izbora. Ta mala crna knjižica, skrivena u njenim grudima, rana je koja ne zacjeljuje godinama. Rana što za zaborav ne zna. Puna straha i zamjeranja, živa je muka na koju svaka zraka sunca podsjeća.

Ona otvara stranice prošlosti, svaki puta kada sreća zamiriši na vidiku. Tek toliko da se podsjeti na sve pogrešno što je učinila. Da ne zaboravi da ne zaslužuje sreću. Da ona pripada drugima. Ta je mala crna knjižica, znam, ponekad važnija od bilo koje druge literature na njezinim šarenim životnim policama.

Ona vjerno vuče svoju crnu knjižicu sa sobom, sve stranice svoje prošlosti, da se podsjeti na sve što je moglo biti, a nije. Jer je krivo odlučila. Jer je krive riječi izrekla. Jer je krivi izbor donijela. Jer je kriva.

Njena mala crna knjižica udomila je svoje teške stranice u njenim prsima. Umjesto živog bila, tu u životnim njedrima, čuje se jeka nikad doživljenog zaborava. Tu igrokaz igra nepozvana sudbina. Ulaz naplaćuje slobodom. Za pljesak i ne pita.

Tu, u umornim prsima, srce ne svira melodiju svojih vjetrova. Tu ne živi se onako kako živjeti se treba. Ne diše se punim plućima. Tu stranice prošlosti ispisuju našu sadašnjost jer pero oprosta nismo umočili u crnu boju zaborava. A trebali bismo. Morali bismo jer “da sam barem…” nas polako, ali sigurno ubija.

Zašto si ne možemo oprostiti? Zašto je oprostiti drugima uvijek lakše? Zašto tako uporno brojimo vlastite poraze?

Tako brižno vodimo listu svih svojih propusta, svih učinjenih pogrešaka. Prečesto zavirujemo u svoju crnu knjižicu, nadajući se nekoj čaroliji. A ništa se ne mijenja. Naša je crna lista ispisana u zjenicama koje izgubile su svoj sjaj priželjkujući neki drugi sadržaj. Neke druge stavke na listi prošlosti koja nas neumoljivo proganja.

Obolijevamo od žaljenja i okretanja unazad. Umiremo neprimjetno, a tako sigurno. Nema lijeka koji može sanirati rane koje dobrovoljno otvaramo svaki put kada vrijeme učini svoje i šavovi srastu u privremeni zaborav. Što nas to tjera da prkosimo ovom srcu, da bez njega pretvaramo se u živog kostura?

Ona nije više djevojčica. Ali, baš kao nekada, vjerno vuče svoju malu crnu knjižicu. Odano i sasvim pogubno, donosi njezine stranice u svoje danas koje na jučer nalikuje. I baš onda kada ne treba, njenu listu, nikad oproštenih, pogrešaka obasjava svjetlost novog jutra. Njen dan u gorku vječnost se pretvara, al’ nikad vječnost zaborava.

Ne volim njenu crnu knjižicu. Ne vjerujem njenim stranicama. Znam da je njeno srce puno više od životom ispisanih, bolno poredanih redaka. Zato joj pišem novu, bijelu knjižicu, ispisujem neke nove stranice. Stranice oprosta, stranice ponosa, sretnije sudbine. Želim da je nosi u ruci, dok joj ne sraste u grudima. Dok u njenim prsima ne bude premalo mjesta za obje.

I čekam. Čekam da njena njedra preplavi moja želja koja i njena tiha molitva je. Pa dok ona broji svoje greške, ja i dalje brojim njezine pobjede na koje, ponekad, slijepa je. Dok ona broji svoje padove, ja i dalje brojim sve uspone po kojima se penjala i još uvijek se penje. Dok ona tiho vene, ja i dalje dišem za nas obje. Da ne zaboravi. Da se prisjeti. Da svoje bilo u mojem dahu ponovo osjeti.

Čekam strpljivo. Vjerno. Kao nekada. Čekam da bijela knjižica postane naša sudbina.

(zdravaisretna.hr)