ŽIVOT

ISPOVEST: Zbog zaove imam tikove od kvake

High angle view of a sleepy young woman suffering from headache with eyes closed in bed at home

Imamo kuću sa tri ulaza i svako ima svoj stan u njoj. Jedan mi, drugi svekar i svekrva, a treći ona i njena porodica.

Ma dođe mi da odem u tri lepe. Mislila sam da će ovi matori biti problem, ali ne. Oni su ljudi tihi, diskretni, a ova žena stvarno nije normalna.

Kao prvo, upada mi u kuću kad god joj dune. Boli je uvo da li je vikend i da li ja možda hoću duže da spavam. Mi još nemamo decu, njena se rano bude i valjda misli da ceo svet treba da ustaje kad i ona.

Ali zato, kad ona hoće da prilegne, zaključa vrata i isključi zvono. Ulazi sto puta dnevno, da nešto pita, da nešto kaže, da se javi, da uzme so, šećer… Da je podojim ako bih mogla…

Osećam se kao da živim u kući bez zidova. Otkad sam se udala, nisam odgledala nijedan film do kraja, a da me ona nije prekinula. Ako mi dođe drugarica, ona se nacrta i sedi sa nama SVE VREME.

Onda upadaju deca, trče kroz kuću, viču se… Ona ništa… Na kraju, ja jurim decu po kući i pazim da se ne polome, a ona pije kafu i priča sa MOJOM drugaricom.

107397_svadja-profimedia0117485233_630x0

Nemam ništa protiv dece, da me ne shvatite pogrešno. Mislim, ja ih ’ladno više volim nego ona! Jednom su toliko divljali i jurcali po stanu, a nama je stiglo novo ogledalo. Još ga nismo ušrafili, nego je samo bilo prislonjeno uza zid. I mi sedimo, dete juri ka ogledalu, ono počinje da pada na dete, ja skačem, u poslednjem trenutku prikucam ogledalo nazad za zid, a ona sedi. Kao mumija. Ej! Ne verujem!

Stalno smišljam kako da joj postavim granicu, ali moje načine komunikacije ona ne razume. To što ja nju nikad, ali nikad ne zovem ili što joj se nikad ne uhvatim za bravu ona i ne primećuje.

A ja ne mogu otvoreno da joj kažem da ide. Kako da je isteram?! A sve mi kulja u želucu. Puna sam besa. Imam tik od kvake. Čujem korake i sva se stresem čak i na poslu. Odmah mislim – opet ona!

I plus, sebična je. Misli da sve treba da bude za nju. Iako su roditelji mog muža oboma napravili iste stanove, ona stalno deci pred nama priča kako je babin i dedin stan njihov… Kako su babina i dedina kola njihova, kako je selo njihovo…

A mi, pošto nemamo decu, nama valjda ništa ne treba. Možda nam i ne treba, ali valjda to MI treba da odlučimo, a ne ONA. Ne, ona se pita za sve i kad je niko ništa pitao nije.

Onda, sve što radim mora da prokomentariše. Recimo, krećem u bioskop sa drugaricama, a ona komentariše „al ga ti živiš…“ Pa mislim se i ti ga živiš kad ništa drugo ne radiš nego samo gledaš gde ja idem i šta radim.

Majka joj čuva decu, majka joj kuva, pere, pegla… Stalno ona jadna stara žena nosi veš gore-dole. Skupi prljav, a vraća složen… A ova samo kuka. Te nema vremena ni za šta, umorna je, lako je meni, kolika su deca obaveza…

Da, meni je sve lako. A najlakše mi je što pet godina ne mogu da zatrudnim. I što me gleda kao gubavu. Čula sam je kad je majci rekla da je već dosad mogao da ima dete da je ostao s onom Ivanom. Ona mi zna zbog koga mi nemamo decu. Rospija. A on ima problem, a ne ja. Samo što ja to neću da kažem.

(Žena Blic)