Psihologija

Kako sam izgubila i povratila samopouzdanje

Zašto si tako mirna? – upitala me je moja nova koleginica, Zar ti nimalo nije stalo da ostaneš ovde da radiš? ili se bar nadam da će biti, jer ćemo u naredna tri meseca saznati da li nakon prakse dobijamo posao u kompaniji.

O da, stalo mi je! Kad bi samo znala koliko mi je stalo, ali nikada više neću dozvoliti sebi da se osećam kao pre tri godine, kada mi je isto toliko bilo stalo, ali drugima nije bilo stalo do mene. Tada sam obećala sebi da više nikada neću stavljati druge na prvo mesto, niti se nervirati ukoliko mi se neki put zatvori. Baš te iste godine često sam čula maleni glasić koji mi je uporno govorio: glupa si, ništa ne znaš da radiš kako treba, svi su bolji od tebe, šta si kog đavola završavala taj fakultet kad ti ničemu ne služi… i bio je toliko glasan da mi je skoro srozao samopouzdanje odnosno srozala sam ga sama sebi dozvolivši da nečije lečenje frustracija na meni doživim lično. Međutim, te iste godine počeo je moj rad na sebi.

Počela sam od razgovora sa samom sobom gledajući se u ogledalo. Iako to možda deluje malo ludo, razgovor u ogledalu je vrlo moćna tehnika. O ne, nisam govorila sebi poput Ruške Jakić: Dobro jutro lutko!, mada i to pomaže, nego sam se pitala, a potom i odgovarala gledajući se pravo u oči: Šta ti Jelena zaista želiš? Ne verujem da želiš posao kao prodavac, jer se u tome ne snalaziš i ipak si se školovala za rad na drugim pozicijama. Zbog čega te je toliko pogodio odnos menadžera i cele kompanije koji su se nefer i neprofesionalno poneli prema tebi? Pogodilo me je jer su ljudi koji rade na niskim pozicijama, uključujući i mene, prva karika u lancu i zaslužuju bar malo više poštovanja i razumevanja od strane menadžera koji se prema njima ponaša kao da nimalo ne vrede. Zašto si htela da zadržiš taj posao kada si toliko nesrećna? Zbog para.

A onda sam odlučila da zaboravim na sve što sam tamo doživela. To je ionako prošlost i ne želim da je prizivam u budućnost. Ljudi su mi govorili da ne treba da dozvolim da to prođe nezapaženo, da ih tužim, da se borim… A za šta da se tačno borim? Za svoju nesreću. Čvrsto verujem da Karma postoji, a Karma is a bitch – tako da što ti mislim nek mi bude, što mi misliš nek ti bude. Osećala sam da će mi se otvoriti neki novi put, jer imam jednu jako dobru osobinu – zove se upornost.

Na kraju sam na papiru, napisala kako vidim svoj život. Pisalo je sledeće: Živim u Beogradu. Radim posao koji volim sa ljudima koji me ispunjavaju. Od svoje plate plaćam stanarinu, račune i imam za sebe. Nikada više neću dozvoliti da me bilo ko nipodaštava samo koliko bi sebe uzdigao do nebesa. Smejem se svakim danom sve više. Tada nisam znala da su ove rečenice afirmacije i da su mnogo važne za promenu uverenja o sebi.

Tako da, ma šta ljudi govorili, nije poenta u poslu kojim se bavite već da li u njemu uživate. Nijedna plata vam ne može nadomestiti izgubljeno vreme i pretrpljenu nepravdu, niti vas učiniti boljim ljudima. Verujem da zbog toga što sam doživela mnogo drugačije gledam na ljude i imam više poštovanja prema svima, a najmanje što tražim je poštovanje prema meni. Mali, a tako moćan gest. Pre nego što dozvolite da vas neko gazi i nipodaštava, zapitajte se kako je uopšte došlo do toga i zbog čega dozvoljavate da se neko prema vama ponaša kao da ste rob. A onda smognite snage i punim plućima kranite napred. Dobri i pošteni ljudi koji žele da pomognu postoje, to vam garantujem.