Moda

Najženstveniji nakit na svetu: I kad je ostala bez prebijene pare, nije htela da se odrekne svojih bisera! (FOTO)

Kad je Barbara Haton, po zanimanju jadna mala bogatašica, 1979. umrla, od silnih milijardi koje je svojevremeno nasledila, ostalo joj je samo 3.500 dolara i – biserna ogrlica. Nje nije htela da se odrekne ni u najtežim momentima. Deluje možda nelogično, ali…

Biser se tradicionalno smatra za „najženstveniji“ nakit, i slobodno se može reći da je moderan oduvek i da će takav i ostati, vanvremenski u svakom smislu. U helenizmu je bio simbol ljubavi i braka (setite se Afrodite čije su suze postajale biseri), u starom Rimu je bio luksuz i označavao pripadnost visokim društvenim slojevima. U Kuranu je raj prepun bisera i dragog kamenja, a šatori su od bisera i smaragda. U srednjem veku u Evropi biseri su simbolizovali čednost i, naravno, hrišćanstvo. Na renesansnim portretima vladari su uvek predstavljani s biserima. I tako sve do dvadesetih godina prošlog veka, kad su biserne ogrlice svih dužina, i do ispod struka, bile obavezni modni detalj i pitanje stila.

Koliko su biseri bili cenjeni u stara vremena, možda najbolje pokazuje vojni pohod rimskog generala Vitelijusa koji ga je isplatio samo jednim biserom iz majčinih minđuša. U moderno doba potvrda je slučaj Kartije – gospodin Kartije je 1917. za više od milion dolara prodao dvostruku nisku slatkovodnih bisera jednoj mušteriji i tako kupio prvu juvelirnicu u Njujorku. I dan-danas na tom mestu je centrala Kartije.

Kleopatra se kladila s Markom Antonijem da može pojesti blago cele zemlje u jednom obroku. Pobedila je tako što je jednu od bisernih minđuša (imala je dva kruškolika bisera, koja je nosila kao minđuše) smrvila u prah i popila je s vinom njemu u zdravlje. Druga minđuša je posle Kleopatrinog pada odneta u Rim i stavljena na Venerin kip

Čudesno je i samo rađanje bisera – kad u unutrašnjost školjke uđe mrvica peska, sunđera ili bilo kog stranog tela, školjka kao odbranu stvara slojeve sedefa (kalcijum karbonat se luči i deponuje u koncentričnim slojevima oko parazita koji je ušao). Od 7. veka p.n.e. (neki kažu i 9. veka p.n.e), pa sve do sredine 20. veka ovaj prirodni način dobijanja bisera bio je jedini. Ronioci su morali da otvore i do 2.000 školjki kako bi došli do jednog bisera. Biseri su bili retki i, naravno – skupi. Pre otkrića nafte, u Bahreinu i Kataru prodaja bisera bila je najveći izvor prihoda. Danas se prirodni biseri skupljaju, pored ove dve zemlje, i u Australiji, ali u zapadnom delu Australije koji ima obalu duž Indijskog okeana.

Moderno doba donelo je i „veštačke bisere“. Ovde treba malo zastati i unapred se ograditi od „bisera“ koji se prave od različitih materijala, pa i kvalitetne plastike. Takvim „biserima“ za sada se nećemo baviti, ali postoje i biseri za koje nije potrebno roniti posebnim tehnikama i otvoriti te silne hiljade školjki da bi se došlo do jednog, već otvoriti samo jednu u uzgajalištima bisernih školjki jer svaka je – biserna. Uzgajališta su mesta gde se u školjke ubacuje strano telo i pospešuje prirodan proces stvaranja bisera.

Biseri dobijeni na ovaj način takođe su prirodni, ali je priroda malo ubrzana.

Ovaj japanski način nastao je u 19. veku, naravno – u Japanu. Međutim, iako nastao još pre skoro dva veka, ovaj proces nije garantovao lepe i krupne bisere. I ovde su se neki biseri sklanjali na stranu i koristili za boje i neke lekove jer nisu svi mogli da budu deo nakita. Tek kad je početkom 20. veka Japanac Mikimoto počeo da eksperimentiše s akoja školjkama, i kad je počeo da ubacuje razna strana tela u njih (ne samo pesak, već i mrvice stakla, gline…), došao je do željenih rezultata.

Naime, najbolje se pokazalo ubacivanje malenog, i to okruglog, delića američke dagnje. Biseri nastali na ovaj način sasvim su prirodni, imaju ista svojstva kao i oni zbog kojih se roni, i zato ih je najbolje nazvati – gajeni ili kultivisani biseri.

Venčanica Ledi Di bila je izvezena s 10.000 bisera

Mikimoto je patentirao i promovisao proizvodnju gajenih bisera. Njegovi su danas poznati pod imenom Akoja biseri i zaista su najkvalitetniji kultivisani biseri. Prosečna veličina im je 5-11 mm, okrugli su i krupni, glatki na površini. Sitni komadi nakita s akoja biserima koštaju od 300 dolara i naviše, a za one krupnije treba izdvojiti i po nekoliko hiljada dolara.

Juvelir Faberže je 1887. za rusku princezu Jusupovu kupio broš s velikim biserom. Kad je porodica bežala za vreme Oktobarske revolucije, ponela je broš sa sobom. Procena je 2005. utvrdila da biser vredi – dva miliona i 100.000 evra!

Biseri su uglavnom bele boje, u stvari – sedefaste, ali postoje i metaliksivi i zlatasti, što zavisi od školjki u kojima su nastali. Postoje i biseri s rozikastom nijansom, zelenom, plavom, pa i u kombinaciji ovih boja, a crni su najređi i najskuplji. Najcenjeniji, najređi i najskuplji su crni tahićanski biseri koji se dobijaju iz školjke pod latinskim imenom Pinctada margaritifera. Vrlo su krpni, prečnika 9-16 mm, sjajni i predivni.

Pravi ili lažni – kako da ih raspoznate?

Kad pravi biser stružete vrhovima prednjih zuba čuje se slabo škripanje (pravi biseri nikad nisu sasvim glatki) – lažni su sasvim glatki i ne škripe.

Na jakom osvetljenju ili letnjem suncu pravi biseri nisu potpuno jednaki – razlikuju se po sjaju i boji, a lažni su svi potpuno isti. Isto tako, pravi biseri nisu savršeno okrugli i nemaju svi isti oblik.

Pravi biseri su teži od lažnjaka.

Treba voditi računa i o parfimisanju – ako ne želite da vam ogrlica od pravih bisera malo potamni, ne parfimišite se kad je stavljate; s lažnim biserima to nije slučaj.

Iskusni juvelir na osnovu rupice na biseru može da odredi da li je pravi – kod prirodnih bisera je vrlo uska, a kod lažnih se vidi trag bušilice.

Ipak, jedini siguran dokaz je – rentgenski snimak. Pravi biseri imaju mnogo (ne)pravilnih slojeva sedefa, kao pesak na plaži ili godovi drveta.

Biseri su obožavani svuda u svetu, oduvek, ali postoji i jedna zanimljivost u vezi s njima – Tesla ih nije podnosio! Izbegavao je i formalne razgovore s damama koje ih nose.

(slovopres.com)