Ljubav & Seks

Večna ljubav – mit ili realnost

VEST da su Don i Margaret Livengud umrli zajedno, gotovo istovremeno, držeći se za ruke, raznežila je i najsurovije među nama.

Reč je o običnom paru Amerikanaca koji se ni po čemu ne izdvaja od ostatka ljudske rase. Osim po jednoj „sitnici“ – nakon 59 godina braka, voleli su se kao prvog dana.

U doba kad partnere menjamo kao čarape, „volim te“ govorimo olako, a seks shvatamo kao fizičku aktivnost, u doba kad gotovo sve postaje vulgarno i banalno, par koji se nežno gleda u poznim godinama i dalje ima moć da nas dirne. Jer je dokaz da večna ljubav postoji. Da se bajke ostvaruju i da „živeli su srećno do kraja života“ nije samo fraza. Da rečenice „volim te i voleću te do poslednjeg daha“ ne pripadaju samo romanima Danijele Stil.

A onda nas iz romantičnih sanjarenja ubrzo vrati podatak da se svaki četvrti bračni par razvede, a da i oni koji se zvanično ne rastave ne razmenjuju naročito nežne poglede. I tada se ponovo javlja cinik u nama siguran da je večna ljubav koju nam prodaju u bajkama i holivudskim filmovima samo mit.

Da li je tako, pojašnjava nam psiholog Stevo Bajalović koji primećuje da se većina bajki završava upravo u trenutku kad dođe do prvog poljupca.

– Da li je izbor „pravog“ poljupca preduslov za srećno življenje do kraja života? Da li je to ono što je svako od nas bar jednom osetio, posle vrlo kratkog perioda – da, to je taj/ta. Možda to i jeste idealna osoba za nas, ali pošto ne znamo šta je bilo dalje u bajci, želimo da sa tom osobom živimo srećno do kraja života. No, da pogledamo šta se zaista dešava. Ne prepuštamo se trenutku, nego posle neke lepe emocije, počinju konstrukcije za sutra, mesec ili ako smo dovoljno maštoviti za ceo život. Međutim, to obično ne biva tako. Greška je u našim očekivanjima – primećuje sagovornik „Života plus“.

U bajkama je princ savršen, takav kakav je. Princeza takođe. Sve što par treba da uradi je da savlada spoljne prepreke, u vidu zle maćehe ili uvređene vile, i živeće srećno do kraja života. U stvarnosti, kako primećuje naš sagovornik, često posle određenog vremena uvidimo da princ ima mane. Kod nekih, bajka se već tu završava. Kod drugih, pretvara se u drugi žanr čiji kraj ne „miriše“ na sreću.

– Najčešći prvi korak kad uvidimo partnerove mane jeste težnja da ga promenimo kako bi bio prava osoba za nas. Dakle, ne pokušamo da menjamo svoja uverenja, nego partnerovo ponašanje. To nikad ne uspeva i eto razočaranja. Ko se očara, taj se uvek razočara. I onda često bude, kako kažu, umesto princa došao konj – kaže Bajalović.

Da se to ne bi dogodilo, treba zaboraviti spisak zahteva koji svako od nas nosi. Prema rečima našeg sagovornika, često smo opterećeni unapred napravljenim slikama kako neko treba da izgleda, da bude visok, stariji, mlađi, plav, crn, obrazovan, vredan, pa od silnih prohteva, ne vidimo suštinu osobe koja stoji ispred nas, niti shvatamo šta sve može da nam pruži.

– Uticaj sredine ima velikog značaja. Tražeći pravog partnera, ispunjavamo često nesvesno, a i svesno, tuđa očekivanja. Nisu bitne ni godine, ni nacionalnost, ni boja kože, ni veroispovest, to nam nameće socijalno okruženje. Zato nemojte gledati samo spoljašnjost. Stanite ispred osobe, pogledajte je u oči, bez reči i u tih par sekundi videćete mnogo više i često znatno drugačije od onog što ste u prvi mah pretpostavili – ističe Bajalović.

Neki bi, ipak, rekli da ima više osoba vrednih pogleda. Da nismo monogamni, zbog čega i ne možemo voleti večno jednu osobu. Drugi im uzvraćaju tvrdnjom da je večna ljubav stvar odluke da se posvetimo jednoj osobi i volimo je do kraja života. Baš kao i labudovi, grlice i dabrovi koji u životinjskom carstvu brane boje monogamije.

– Složićete se da svako od nas zna barem jedan par koji je živeo u skladu ceo život. Po mom ličnom mišljenju, monogamnost postoji. Biologija nema ustanovljenu jedinstvenu teoriju o ovoj temi, ali možda ni ne treba odgovor da tražimo tamo. Možda glas ljudskog duha treba da potražimo u književnosti, legendama, mitovima koji još od postanka civilizacije pričaju priče o velikim večnim ljubavima i srodnim dušama. Koncept naše druge polovine, jedne jedine baš takve, ne bi ni postojao da nije naša imanentna potreba, bar na duhovnom planu – primećuje psiholog.

Ali, i kada pronađemo srodnu dušu, često stvari krenu po zlu. Nedugo nakon zavetovanja na večnu ljubav, partneri postaju suparnici razdvojeni različitim ciljevima, težnjama, navikama. I ne primećujući, sve se više udaljavaju dok se ne nađu na suprotnim obalama, sa porušenim mostovima i pitanjem kako se to dogodilo. A kada pročitamo vest poput one s početka teksta ili druge koja kaže da je u engleskom selu pronađen skelet muškarca i žene iz 14. veka kako se drže za ruke, ne možemo da se ne zapitamo u čemu je tajna parova koji se vole do smrti.

– Ljubav sama po sebi jeste bezuslovna i večna, ali mi smo ti koji očekivanjima i nesigurnostima urušavamo ne ljubav, jer nju ne možemo uništiti, već našu ideologiju iste. Jedan od bitnih načina ostvarivanja dugotrajnije ljubavi jeste komunikacija. Drugi – uživanje u sadašnjem trenutku bez scenarija za večnu budućnost. Dozvolite sebi da je taj sadašnji trenutak večnost – zaključuje Bajalović.

KAD SCENARIO NE IDE PO PLANU

Prema rečima našeg sagovornika, jedan od najčešćih razloga zbog kojih dolazi do razvoda jeste nedostatak komunikacije između partnera.

– Kada pomislimo „Pa, valjda on vidi da sam umorna“, na lošem smo putu jer očekujemo da nam partner čita misli. Taj unapred u glavi napisan scenario skoro da nikada ne ide po režiserskom planu i eto problema. Dakle, potrebno je reći „Umorna sam, da li to možemo da ostavimo za kasnije?“ Za dobar odnos važni su i rad na sebi i prihvatanje sebe onakvima kakvi jesmo. Ako pokažemo ljubav prema sebi, nećemo imati razloga da sumnjamo u partnerovu. Ukoliko sebe krivimo i kinjimo zbog toga što nam partner ne uzvraća osećanja, opet smo izostavili ljubav prema sebi – ističe Stevo Bajalović.

(Novosti)