ŽIVOT

Zašto imamo potrebu da budemo u pravu

Stara izreka kaže „Želiš li da budeš u pravu ili srećan?“ Ali, za neke ljude nema veće sreće nego kad čuju: „U pravu si“. Možete ih hvaliti, davati komplimente, laskati, ali te tri čarobne reči su istinska muzika za njihove uši. I ništa ne vredi što će u toj muzici verovatno uživati sami jer će se i njihovoj najbližoj okolini u nekom trenutku smučiti život sa večitim pametnjakovićem. To je onaj čiji je način života, razmišljanja, ponašanja jedini ispravan. Onaj koji poseduje odgovore na sva pitanja. Onaj koji se nikad ne izvinjava jer ne greši, koji će nekad raditi i na svoju štetu samo da bi dokazao da je u pravu.

Ako se kao i Ivo Andrić pitate „kako se ne zamore da stalno budu u pravu, uvek i u svemu na časnoj, jedino ispravnoj strani, kako im ne dosadi da sve oko sebe guraju na onu drugu stranu“, treba da se stavite u njihovu kožu. A ona je obično tesna. Prema rečima psihologa Olge Azarić, „biti u pravu“ ima za svrhu da nas prikaže u pozitivnom svetlu, bilo kao inteligentne, obrazovane, dosledne ili razumne osobe.

– Sasvim je normalno da želimo da budemo viđeni na ovaj način, ali zahtevanje da se po svaku cenu prikažemo tako jeste znak nesigurnosti. Potreba da uvek budemo u pravu često proizilazi iz straha da će nas drugi videti kao slabe i da nas neće poštovati ukoliko vide da smo napravili grešku – kaže Azarićeva.
Malo je verovatno da se to desi, ali je gotovo izvesno da će, krenemo li „pravim“ putem, nastradati naše veze sa drugima. Jer, ako smo mi u pravu, druga strana greši. Ako smo mi pobednici, druga strana je poražena, a to nije baš sjajna osnova za stvaranje kvalitetnih veza.

– Bez obzira na to čije mišljenje je bliže istini, ukoliko pokažemo da nam je cilj da izađemo kao pobednik rasprave, druga osoba će se osećati kao naš suparnik. Tada prestaje da bude bitno o čemu se zapravo raspravlja i počinje odmeravanje snaga. Ako su obe osobe burnog temperamenta sa jednakom željom da budu u pravu, sukob je verovatna opcija. Kako nijedna neće želeti da ostane gubitnik, nastaviće raspravu sa pojačanim emocijama i manjom staloženošću i racionalnošću, pa dolazi do ozbiljnijih svađa – upozorava psiholog.

Moguć je još jedan ishod. Kako kaže naša sagovornica, nije isključeno da jedna osoba otpiše drugu i prekine raspravu, tako što će zaključiti da ona nije dovoljno vredna čim ne deli njeno mišljenje. Time ne dolazi do otvorenog sukoba, već suprotno – do zatvaranja međusobne komunikacije. Osim odnosa sa blikim osobama, pati i posao jer mali procenat ljudi želi da radi sa čovekom koji umesto preuzimanja odgovornosti traži izgovore i izvrće događaj da bi pokazao da je, ipak, on u pravu. I najvažnije, patimo mi sami čak i kada toga nismo svesni. Možda na kraju rasprave izađemo kao pobednici, ali gubimo sve ostalo – prijatelje, partnere i mogućnost da se razvijamo. Jer kada nam je cilj da pobedimo, a ne da naučimo i napredujemo, zapravo smo poraženi.

– Lični napredak se dešava kada uvidimo da naš stari način funkcionisanja nije delotovoran za sve situacije u životu i usvajamo novi koji donosi bolje rezultate. Ukoliko smo uvereni da ne postoji bolji način razmišljanja od našeg, samo ćemo stagnirati. Takođe, lišavamo sebe znanja o životu oko nas. Ukoliko ostanemo u mehuru sopstvenog sveta, manje ćemo se interesovati i razumeti druge – opominje psiholog.

U knjizi „Ja sam u pravu, ti nisi“, filozof dr Edvard de Bono kaže da je potraga za pobednicima i gubitnicima i besomučna razmena argumenata, ma kako destruktivna i iscrpljujuća bila, zapravo nama usađena. Koreni ove pojave su u dualističkom načinu mišljenja koji je zapadna civilizacija usvojila od starih Grka. Dualizmi poput dobro-loše, ispravno-pogrešno su zapravo rigidni i nekreativni i takav način razmišljanja nam neće pomoći da rešimo probleme i stvorimo bolju budućnost. Ali, ako budemo otvoreni za razna gledišta, svi ćemo biti pobednici, smatra de Bon. Slaže se sa tim i naša sagovornica ističući da treba da budemo svesni da to što smo nešto pogrešili nije znak da smo glupi, neobrazovani ili nesigurni. Naprotiv, ljudi koji uče na sopstvenim greškama pokazuju želju za učenjem, fleksibilnost i staloženost.

– Svako od nas će nekada grešiti, a drugi put donositi dobre zaključke i to će se smenjivati kroz ceo naš život. Iako neki put niste bili u pravu u raspravi, to ne govori mnogo o vašoj celokupnoj vrednosti i rasuđivanju. Ukoliko, s druge strane, ne želite da drugi misle loše o vama jer ste pogrešili, možete da se zapitate da li je moguće živeti tako da svi koji su vam bitni misle da ste uvek u pravu. Veoma teško. Koliko god da insistirate na tome da znate šta je ispravno, to neće učiniti da vam drugi više veruju, već pre da odustanu od dalje rasprave – zaključuje psiholog.

U tuđoj koži
Nije retko da bliskoj osobi prilazimo sa najboljom namerom, smatrajući da ćemo je izvesti na pravi put ukoliko je ubedimo u svoje mišljenje. Mada je reč o plemenitom cilju, naša sagovornica upozorava da nikada ne zaboravimo na mogućnost da grešimo u proceni situacije. Jer, nismo nepogrešivi.
– Čak i da smo dali najbolje rešenje za dati problem, nije lako zauzeti tuđu perpsektivu. Većina ljudi je verovatno imala situacije da veruje da zna rešenja za tuđe probleme, ali ne i za svoje, jer ih tada zbunjuju različita osećanja, predviđanja i uverenja. To često zaboravimo kad se radi o nekom drugom. Ako želimo da pomognemo nekoj osobi, za početak treba da imamo uvid u njen doživljaj stvarnosti i da shvatimo da će insistiranje na našoj verziji samo pojačati osećaj nerazumevanja kod sagovornika – kaže Olga Azarić.

 

(novosti)