ŽIVOT

Zašto u Srbiji nema pravih kavaljera koji su mlađi od 60?

Kad ste poslednji put videli muškarca da ustupa ženi mesto u autobusu ili da joj pomaže da iznese kolica sa detetom? Ok, to i nije tako retko, ali nakon što sam sproveo kratku anketu među 10 muškaraca, ustanovio sam da čak polovina nikad nije uradila ni jedno ni drugo. Dobro, reći ćete mi da se u ovoj grupi “lenjivaca” nalaze oni koji se ne voze autobusom, ali da li je baš tako? Pa nije, naravno.

Sramota je danas biti džentlmen u javnosti, naročito ako imaš ispod 30 godina. Sramota je sitnim gestom pokazati prema starijoj ili mlađoj osobi suprotnog pola poštovanje, naći joj se u nevolji. Ovi matori se i prevare, pa ponekad nešto i naprave, al’ onda očekuju da im za taj “podvig” dignu spomenik. Zašto je to tako, pitaj boga. Možda je omladina loše vaspitana, možda nije imala od koga da nauči. A možda jednostavno biti džentlemen nije u modi. Možda je strah od osude vršnjaka prevelik.

I sam sam više puta bio svedok kako grupica školaraca zadirkuje druga zato što je bakici pomogao da pređe ulicu. I tu ga saseku – ode još jedan džentlmen, u nepovrat. Sav njegov potencijal uništen je u korenu. Nije stigao ni da se oseti ponosnim što je učinio dobro delo i da uživa u nagradi u vidu osmeha ili danas tako retko korišćene reči “hvala”.

Sa druge strane, ima tipova koji se kavaljerstvom služe po potrebi, kad treba neku curu oboriti s nogu. Tad je ekspert, bez mere i kočnice. Ide do granice degutantnosti. Ne može jadnica od njega da diše, ne zna kako da protumači svu tu pažnju, poeziju i cveće. Naravno, postane sumnjičava, i op, još jedan potencijal je odstreljen. Plaču cvećari za njim.

Stvarno, i te današnje dame, mnogo su, bre, podozrive. Možda zato što ni one nisu navikle. Kažu sebi “vidi ovu budalu šta izvodi” i uteknu. Opet, moderna žena danas ima viziju o tome kako želi da bude tretirana i ona se poprilično razlikuje od tumačenja muškaraca.

U toj zbunjujućoj zbrci oko pitanja ko kome treba da otvori vrata, privuče stolicu, plati račun itd. u dva tabora frkću jedni na druge. Dame na muške što im uskraćuju njihova legitimna prava jer su sirova neotesana bagra. A muškarci na dame “jer glume ludilo”. Očigledno treba uložiti dosta truda i tolerancije sa obe strane da bi se taj “sukob” prevazišao.

Ali dobro, zanemarimo bazične manire. Njih uz malo napora može da savlada svako. Hteo sam da vam pričam o događaju kojem sam nedavno prisustvovao na jednom koncertu. Gledao sam uživo šampiona među kavaljerima, toliko retku vrstu da je skoro izumrla.

Dekica, možda na pragu 70-ih, u dva navrata strpljivo je čekao da dve umetnice završe sa izvedbom kako bi im uručio cveće na pozornici. Cela dvorana je ustala na noge da zaglušujućim aplauzom nagradi ovog „diskretnog“ heroja. Kad je podigao ruke da pozdravi publiku, reflektor je otkrio veselo lice brkice koji se topi od miline zbog gesta koji je napravio. On je svoju misiju ispunio, a dvema devojkama srce je verovatno htelo da iskoči. Možda voli njihovu muziku ili možda njihov glas, možda je naučen da tako treba da se ponaša – ko zna, ali svaka mu čast!

Kad sam pričao ortacima šta sam video, samo su zinuli i rekli “znaš kad bih ja to”, “umro bih od blama”. Samo sam im poručio da su godine pred nama i da će nam do 60. možda neke stvari i doći iz dupeta u glavu.

(zenskikutak)