ŽIVOT

Kolumna: Magija kafanskih cipela

Volim da idem u kafanu. Volim i sama i sa društvom.

Ovih dana često sam u kafani. Nekako gledam da sa kafanom uklopim i cipele.

Meni je mama jednom davno rekla kako je nakon što joj je otac preminuo sve njegove stvari poklonila nekome, ali nije mogla da se odvoji od njegovih omiljenih cipela.

Jeste li primetili koliko su zapravo cipele odraz nečije ličnosti i nečije autentičnosti?

Uvek se čuvaju prve bebine cipelice. Zašto je princ tražio Pepeljugu baš preko cipelice?

Obuća potpuno poprimi oblik stopala osobe koja je njen vlasnik i čini se kao da poprimi i oblik duše vlasnika.

Ne postoji bez razloga ona izreka: „Hodaj malo u nečijim cipelama ako hoćeš da ga shvatiš potpuno.“

Meni lično jeste nekako tužno kada iza nekoga ko ne postoji ostane njegova obuća. Ne samo što ta obuća ima oblik stopala te osobe, nego i što su te cipele vodile tu osobu raznim putevima na razna mesta i ciljeve.

Doroti je imala magične cipelice. Nije ni to slučajno.

Recimo, grozno mi je kada vidim nečije cipele pored kontejnera ili kada vidim jednu cipelu na putu.

Moj prijatelj čuva štikle svoje preminule žene.

Obuća je kalup. Mnogo dublji nego što se vidi na prvi pogled.

Obujem cipele koje mi se „slažu“ sa kafanom i zovem taksi.

Često se vozim taksijem i volim da slušam priče taksista. Ima svakakvih priča.

Pitam taksiste često da li su poznavali naše stare glumce pa mi pričaju ko je ostavljao bakšiš, a ko ne.

Jedan taksista kaže: „Najgore je kad je neko glup i nevaspitan. Da li ste primetili da su svi kriminalci i političari sa brda sišli? Ja imam teoriju da kad neko raste na brdu njega prvo puste kada prohoda u avliju sa kerovima i kokoškama i svinjama pa onda on raste u životinju i ima životinjsko ponašanje. Zato decu treba upisivati u jaslice i vrtić da bi se socijalizovala. Ima mnogo tih sa brda i među taksistima.“

Ja pitam pa kako voze po gradu, kaže pa imaju onaj aparat što ih vozi svuda. Kaže: „Pa šta mislite kako neko iz Meksika taksira po Njujorku? Navodi ga taj aparat. Pa znate li da je Džoni Štulić postao taksista?“

Da, čoveče. Taj genije je ladno sve ispevao i ispričao što mu je bilo na duši i pobegao od popularnosti u totalnu anonimnost.

Dalje nisam slušala taksistu. Razmišljala sam o „Azri“, Štuliću i anonimnosti.

Potom sam razmišljala o konceptima.

Meni se dopadaju koncepti jer mi nekako daju neke okvire i granice. Dopada mi se što je TV kockast pa je unutar ekrana slika koja ti nudi bezbroj dimenzija. Pokretna slika koja ne prelazi granice ekrana ni spolja ni ka napred. Sve se odvija unutar te kutije. Isto je i sa slikama i crtežima i fotografijama. Isto je i sa napisanim pričama. Papir je okvir i granica, a priča je trag duše unutar granica papira.

Volim granice i koncepte. Dopada mi se fotografija i kamera i snimanje i kaleidoskop i dvogled zato što nam takođe nude okvire kroz koje vidimo određene priče tj. delove života.

Volim kratke forme, kratak video, kratke priče i kratke filmove jer su jedan maleni koncept i detalj koji može da kaže i pokaže nešto ogromno i jako iako je malo.

Baš iz tog razloga volim i trolejbuse. To su male kocke koje se pokreću, a unutra je grotlo života. Kocka koja vozi životne priče svaki dan na razne tačke. Takođe volim i markete i police u njima jer su puni hrane i hemije koja nam je potrebna za svakodnevno življenje i veoma smiruju. Nekako marketi su puni realnog života i realnih potreba. Tu je hrana, kozmetika, piće, šamponi i kupke, cigarete, sijalice, novine, baterije, a nekada čak i igračke. Marketi su baš jasan koncept. Imaju police i strelice koje pokazuju gde šta stoji i kada uđeš u market osetiš na trenutak da imaš kontrolu nad životom i da znaš tačno i gde ideš i šta radiš i šta stavljaš u korpu (koja je novi koncept unutar koncepta marketa) i znaš šta ti je cilj. Cilj ti je zadovoljenje potreba koje plaćaš u kešu ili karticom.

Kada izađeš iz marketa sa novim konceptom – kesom punom namirnica, tada imaš osećaj da tvoj život ima koncept. Baš simpatična igra sa mozgom i pristajem na nju jer je bezazlena. Volim koncept. Volim markete.

Obično mi ova razmišljanja prekine dolazak na cilj. Platim taksisti vožnju i uputim se u kafanu.

U kafanu često nosim knjigu ako idem sama preko dana.

Kako volim kada me knjiga oduševi pa mi postane majka pa otac pa ljubimac pa onda i tajno oružje koje nosim u torbi kao neku tajnu družinu i onda odem na sastanak i bacam pogled na torbu jer znam da u njoj čuči moje malo sklonište.

Još više volim kada nosim knjigu u kafanu. Volim i da plačem po kafanama. Tamo vreme stoji. Imaš utisak da se svi vole. Pa onda miris tople čorbe, pa šljivovica, pa muzika na uvce i ćao.

U kafanama i birtijama ljudi su to što jesu. Ispliva pravo lice. Kao neko sveto mesto.

Kafane koje obožavam: „Orašac“, „Dušanovački cvet“, „Ðerdan“, „Čubura“, „Lovac“, „Kalenić“, „Kovač“ i kafane po Skadarliji.

Evo ide konobar, izvinite.

(cosmopolitan.rs)